Gradic je lijep. Jesen. Zlatno – crvenu, brončano – žutu i srebrnasto – sivkastu krunu jeseni, kao dugom obloženu, neminovno ponese svaki posjetitelj mjesta kroz cijeli njegov život. Impresije su neprolazne. Kod njega također. Taj fenomen živih boja jeseni i neograničenih količina lišća što lepršaju svuda naokolo, radeći, kao naručene, predstave za goste, iznadprosječnim plesnim tehnikama.

Žitelji tog mjesta žive od turizma, a turisti ih zovu ljudima iz bajke. Doimaju se tako pitomo i nesputano, kao da u životu nisu nikada imali nekih problema. S jednog vidikovca u Mjestu, može se, kao na dlanu, vidjeti grad što umoran leži u dolini. Poseban je doživljaj u noći – kad svjetlucaju svjetla grada. Česte su tu magle, jer je mjesto smješteno u planini, pa preko dana tajanstveno prekriju obližnje vidikovce; ali i u noći, kroz zavodljivi veo magle, svjetlucaju u dolini žarulje grada poput zvijezda na nebu, pa posjetitelj stvori osjećaj da se nebo na trenutak do zemlje spustilo. Tako svjetlucaju i oči žitelja Grada, od te silne energije nebeskog tla. Svjetlucaju žarulje kao zvijezde, svjetlucaju oči žitelja grada, poput nekih ljudi iz bajke.

Upravo mu je tu negdje, na jednom od tih predivnih, romantičnih kutaka, Ona priznala ljubav. Sreća, sreća posvuda. A kad je godišnji odmor završio, vratili su se doma. Samo sada neka sjeta, samo sada neka bol. Nesporazumi. On je imao osjećaj da ona izbjegava njegovu bliskost, a ona da previše od nje traži. Žene su kao godišnja doba - ne može se ni od jednog stabla očekivati da istodobno cvate njegova krošnja, opada lišće s nje, bude ogoljena i rađa plodove. I žena treba svoju jesen, u procesu intimnog druženja, kad će sama od sebe njena odjeća početi padati na pod.

To On nije umio shvatiti, ni prepoznati takvu jesen. Žene trebaju vremena da bi zaokružile i upotpunile svoje djelovanje. Kod muškaraca je to drukčije. Oni u sebi ne nose nikakva godišnja doba te su, kao takvi, prisiljeni prilagoditi se ženama, kako bi i oni nešto imali od toga.

Nakon prekida veze, On je pao u depresiju, jer mu je samo prije mjesec dana Ona bila izjavila ljubav. Ali i to za jednu ženu nije gotov proces, tek jedna komponenta u njegovom zaokruživanju. To On, također, nije shvatio – da time nije završena ljubav ako je netko nekome izjavio ljubav, i da se za nju treba i dalje boriti; tako kada dobijete prvu plaću za neki posao, ne znači da ne trebate dalje raditi, već naprotiv, radite još više kako biste to opravdali.

Nakon godinu dana sreli su se opet. On nije mogao vjerovati. To je bio onaj. Onaj na koga je on bio strašno ljubomoran; sad se ispostavilo s pravom. Ali ne, njegova ga je ljubomora upravo stvorila. Da on toliko nije onda na tog dečka bio ljubomoran i Ona toliko pažnju na njega skretao, ova ga ne bi nikad ni primijetila. Ovako je on, ni kriv ni dužan, postao njen novi dečko. Tad su se u gradu slučajno sretali, ali brzo upoznali i sprijateljili, jer dolaze iz iste zemlje.

Držeći se pod ruku s njenim novim dečkom, pozdravila je NJega: cao, kako si!?To je rekla više stidno nego veselo, pogledom uperenim ka podu: toliko je potištene snage bilo u tom pogledu, fokusiranim samo na jednu točku tla pod njihovim nogama, da je svojim zrakama mogla probušiti zemlju (prhnula bi tako Zemlja ispod njihovih noga poput probušenog balona, a oni bi ostali, bez čvrstog oslonca, lebdjeti u zraku - od ljubavi, baš kao nekad – ne, to se nije dogodilo).On, s druge strane, nosi još uvijek onu istu krunu jeseni, još uvijek svjetlucaju njegove oči, još uvijek je on čovjek iz bajke. Kad ljubav ne bi bila bajka, stvarnost ne bi toliko boljela.

Kad je opet digla pogled, rekla je: Dugo se nismo vidjeli. Ali ovu je rečenicu izgovorila nekim drugim glasom. Kao da to nije bio glas njegove bivše cure; kao da je taj ton putovao kroz neku daleku maglu, nekih tri tisuće kilometara dugo, do njegovog uha.

Ostao je nijem. Ona je samo položila ruku na rame svog novog dečka i krenuli su dalje. U njemu je sve vrištalo - tako glasno da je postajao gluh, a uskoro i slijep.

Promatrajući ih kako se udaljavaju od njega, nakon izvjesnog vremena njih su dvoje, u njegovim svjetlucavim očima, postali još samo jedna točka na izmaku, s kojom bih ja želio završiti ovu priču.

Нравится 28