26.08.2009
59, Subotica, Serbia
Opet naša ljubav umire,
Malo po malo nestaje,
Lagano tone,
I odumire…
Opet su potekle,
Moje suze zbog tebe,
Ali i one su presušile,
I sad ostavljam te iza sebe…
Predugo mi nismo jedno za drugo,
I obale su se razdvojile,
Ostale su samo pukotine,
I puste uspomene…
Ostao je samo prazan,napušteni vlak,
Koji ne vodi nikuda,
I puste tračnice,
Koje je zahvatila korozija i hrđa…
Jednom smo bili obala i more,
Što su se spajali,
Igrom vjetra jedno sa drugim isprepletali
I valove ljubavi stvarali…
Bili smo plamen svijeće,
I prvo proljetno poljsko cvijeće,
Prvi par lastavica,
Koji navješćuju proljeće….
Bio si moja ljubav,
Prva,čista i iskrena,
Moja radost,
I kradljivac prvog poljupca…
Bio si mi…ali onda si ubio to,
Za par sekundi sve uništio,
Zatvorio si svoje srce,
I sakrio ga u litice…
Kao da je tvojom krvlju potekao led,
Hladan i okrutan,
Samo na jednom naglo promijenio si se,
I postao neki drugi čovjek…
Svakim danom sve si bivao dalje,
I u meni lomio sve,
Srušio i ubio cijeli moj svijet,
Zato te više pored sebe ne želim…
Odlazim,još se spasiti mogu,
Jer ne želim svoju mladost prepustiti bolu,
Odlazim,sad vidim tvoje pravo lice,
Lice izgubljenog čovjeka,lice kukavice…
Odlazim jer tako je ipak najbolje,
Čemu voljeti nekog tko mene nikad neće,
Čemu se nadati nečemu,
Nečemu nepostojećem…
Voljela sam te i to nije bilo sporno,
Uvijek iskreno i neodoljivo,
Voljela sam te,i još volim te,
Ali istina je jača…okrutnija…ti ne voliš me…
I čemu graditi dvorac od kula laži,
Tvrđavu bez savjesti,
Čemu kad bi samo bili nesretni oboje,
Iako moje srce još kuca samo za tebe….
11 просмотров
Комментариев пока нет.
Будь первым - напиши свой комментарий.