Umorna od lutanja, ona poslednjom snagom zakuca, ali niko ne odgovara. Ona pokušava
ponovo, jer veruje u nadu. Posle tišine, zgrči se i ćuti pred vratima. Nailaze hladni vetrovi.
Stoga se pripije uz svetlost kao udaljeni brodolomnik. Ali kada prekorači granicu o plašt noći
dotakne joj telo, ona zatvara kapke i tone.
Ne veruje svojim očima u kristale jutra.
Ni u vreme.
David Albahari
P.S.
Kraj je uvek isti i svima će se otvoriti samo jedna vrata na koja ćemo zakucati kad dođe vrreme za to.
Комментариев пока нет.
Будь первым - напиши свой комментарий.