Дневник пользователя diban
Ti si moja najveća greška
Jos jedna beskrajna noc
ti i ja u polumraku sobe
i pitam se da li znas
kuda nas ove tvoje rijeci vode
Uvijek si bio samo los glumac
uvijek su lazi odavale te
al' ovog puta me slusaj
nesto za kraj od mene
Ti si moja najveca greska
poraz koji ne priznajem
ti si ludak kamenog srca
spusti glavu i sakrij se
Ti si moja najveca greska
poraz koji ne poznajem
za tebe ljubav je samo igra
spusti glavu i sakrij se
Jos jednom nije ti jasno
da tvoje glupe fraze
vise ne vrijede
uvijek si bio samo los glumac
uvijek su lazi odavale te
i ovog puta
ako nisi me cuo
nesto za kraj od mene.............Colonija
Kako ste ovih dana? Kako uspijevate ostati mirni i opušteni uz sve te ružne vijesti kojima nas svakodnevno plaše? Znam, neki sretnici su na moru i uživaju u »medijskoj šutnji«, mi koji radimo ne možemo izbjeći baš sve vijesti na radiju. Što li se to dešava u svijetu? Kao da je ružnih priča sve više a te ružne priče nam ne mogu pomoći.
Sve se rjeđe usudjujem da zaronim u sebe. Jer, tamo zagluvim. Oci se prepune do vrha. I suze se zacas raspu kao pokidane niske. Po sobi, po cijelom svijetu.. I ne mogu ih sakupiti do jutra.
.Noćas,dok tišinom odjekuje tvoje ime dozvano šaptom,gledam u nebo,zahvaljujuć se što,eto,ja još uvijek vjerujem u bajke..
..a ti..
..ti možda ni ne znaš da promjena godišnjeg doba NE vraća slomljeno krilo ranjenoj ptici...
..ponekad zato pitam se tko igra bolju ulogu dok se pokušavamo pretvarati da smo stranci..
..hoće li se ikad opet mjesec postidjeti one iskre koja bi mogla buknuti u očima kad se pozdrave naše duše...
....noćas ću ti pokloniti sve svoje nemire,utkati čežnjom umjesto tisuće poljubaca i poslat ću ih vjetrom tamo gdje se kapljice neba isprepliću s valovima milujući svojim zvukom obalu koja me je jednom davno na nas podsjećala..dok oni…
Gradic je lijep. Jesen. Zlatno – crvenu, brončano – žutu i srebrnasto – sivkastu krunu jeseni, kao dugom obloženu, neminovno ponese svaki posjetitelj mjesta kroz cijeli njegov život. Impresije su neprolazne. Kod njega također. Taj fenomen živih boja jeseni i neograničenih količina lišća što lepršaju svuda naokolo, radeći, kao naručene, predstave za goste, iznadprosječnim plesnim tehnikama.
Žitelji tog mjesta žive od turizma, a turisti ih zovu ljudima iz bajke. Doimaju se tako pitomo i nesputano, kao da u životu nisu nikada imali nekih problema. S jednog vidikovca u Mjestu, može se, kao na dlanu, vidjeti grad što umoran leži u dolini.…
